Prvi srcani udar

I opet se mislim šta mi je činiti: dal da dižem frku ili i u školi važi isto pravilo kao i u obdaništu: ne zameraj se učiteljici da ti dete ne bi bilo najgori đak u školi.

Dete ima 3.5 godine i kreće u Junior Kidergarten. Ići će u školu dva puta nedeljno i svaki drugi petak, od 9 do pola 4. S obzirom da od svog 17 meseca ide u obdanište niko se više ne brine za to da li će da se socijalizuje, da li će da plače i slično. Jedino je problem što sada mora da ponese svoju užinu i svoj ručak, zapamti šta je šta, otvori lunch box i pojede. To je jedino drugačije. E da, potencijalno je drugačije što postoje i školski autobusi, ali pošto živimo jako blizu škole ona nema prava na taj bas, već moramo mi da je dovozimo i odvozimo.

Jutro: tata je ostavlja u školi. Ona samo mahne i odleti, presrećna.
Podne: niko ne zna tačno. Kaže da je bilo lepo.
Popodne: mama je stigla petnaest minuta ranije da je sačeka. Učionica je zatvorena i čekamo da je učiteljica otvori da bi ušli i pokupili decu, međutim, shvatamo da se to neće desiti, jer ih učiteljica unutra pakuje i pušta napolje na autobus. Pošto je razred mešovit (JK i SK zajedno), po jedno dete iz SK-a uhvati dvoje malene dece za ruke i vodi ih prema basu kojim svi zajedno idu. Dva basa stoje ispred škole jer imaju različite rute. Ja stojim i očekujem da će deca koja pešače zadnja izaći iz učionice. O kakva zabluda.

Moje dete hvata neki dečkić za ruku, i sav važan što je ove godine on taj stariji koji vodi male, kreće prema basu. Ja stojim pored i vičem ime mog deteta, ali ona kad me vidi napravi namrštenu facu i kaže “ne mama, idem na bas!”.

A ja? Pa ko debil stala i razmišljam kako to da me niko nije obavestio da ona ide na bas, da l’ treba, da l’ ne treba, stojim i gledam šta će dalje da se desi, pa me uhvati frka da će da uđe u bas, pa krenem da pitam učiteljicu šta se dešava, pa se predomislim, jer je mala već dobro odšetala… i na kraju, kad se već odmakla dobro od mene, krenem da trčim za njom da joj kažem da mislim da bi trebalo da krene samnom, u stvari, da budem najiskrenija, krenula sam da pitam svoje dete od 3.5 godine šta se dešava. I sledeća scena je da ja trčkaram iza nje i govorim joj “Malo stani, molim te, čekaj da te pitam nešto” a ona trči ispred mene i sva namrštena govori “ne, mama, beži”. I tako smo nekako došli do basa u koji se, srećom, nije odmah ulazilo. Vidim fino da na detetovom rancu stoji nalepnica sa žutim autobusom, na njoj njeno ime, broj autobusa, ali nisam zapamtila šta je pisalo u donjem redu gde bi trebalo da joj stoji raskrsnica do koje ide. A stvarno me zanima. Jer bih volela da saznam gde bi je poslali.

Kao neko ko je pola svog pređašnjeg života proveo u Lasti i kao jedna od retkih koja razume koliko su vozači autobusa ustvari kontrolori naših sudbina, ja priđem jednoj ženi koja je vozila taj bas ispred kog su mi parkirali dete, iznenadim se da ne liči ni malo na prosečnog vozača Laste, i pitam je, u srbijanskom duhu: izvin’te, a jel ovaj bas ide u tu i tu ulicu? A ona me gleda i kaže: ne, ni jedan bas ne ide u tu i tu ulicu, jer je jako blizu. Oooookeeej. Podignem đaka da joj kažem da sam ipak bila u pravu i da treba da ide samnom, a ne basom, ona krene da plače, hoće u bas, njena od juče najbolja drugarica krene da plače zato što mora sama u bas… U dve reči: smak sveta.

Odemo kod učiteljice da joj kažem da je neka greška i da mi objasni šta se dešava i učiteljica napravi “ups” facu, slegne ramenima i ne reče ni jedno sorry. Ni jedno. Ni jednom. Uveče na roditeljskom sastanku je rekla da je zbog frke prvog dana došle do male zabune sa prevozom, but it happens.

Pravilo bi bilo da malo ne može da uđe u bas ako njeno ime nije na listi putnika. Da sam ja kojim slučajem zakasnila, može biti da ne bi ušla u bas, ali ko bi je onda vratio do škole? A šta ako je učiteljica sastavila spisak i dala ga vozaču i njeno ime se greškom našlo tamo?

Recimo da je ušla, vozač treba na tom spisku da ima i raskrnicu na kojoj izlazi. I ako je već na spisku ime, onda je tu i neka raskrsnica. Hipotetički, mogla je da uđe unutra i da se vozi. I ona bi bila presrećna što se konačno vozi u magic schoolbusu. I sad, recimo, dođu do te raskrsnice i vozač bi trebala da je preda mami, ali mame nema. Znači dete bi mi ostalo u basu i vratila bi se nazad u školu gde bi je čekala ja sva van pameti, i to je scenario “u najboljem slučaju”. Ali šta ako bi je vozač, u gužvi, gunguli i neznanju ostavila tamo bez provere da li je neko čeka? Desilo se juče, gledala sam na vestima! Srećom da su dete pokupili roditelji nekog drugog deteta i brže bolje ga vratili u školu.

I šta sad da radim? Da budem srećna što je sve ispalo kako treba i da se pomirim sa činjenicom da shit happens i da ne dižem frku? Ili da dignem glas? Protiv koga? Već prvi dan?

Tri filma

Warning: spoilers!!!

Film: It’s all gone Pete Tong
Rating: 9/10 cvetića

Moram prvo da skrenem pažnju da sam na jednom mestu videla da je naziv filma napisan malkice drugačije, sa zarezom
između gone i Pete, što daje ideju da se glavni junak jada Peteu Tongu kako je sve otišlo u tri lepe. Verujem da i
to ima smisla, s obzirom da se Pete Tong stvarno pojavljuje i drži intervju sa glavnim junakom. S druge strane, tu negde u to doba kada je film sniman (2004) a možda je baš film i zaslužan za idiom, kada se kaže it’s all gone Pete Tong misli se na its all gone wrong.

Rizikujem da opet budem zadnja koja je otkrila Ameriku i da pričam o filmu narodu koji ga je gledao pre tri godine.
Whatever. Otkriću neke detalje iz filma, čisto da upozorim, ali to ne smeta mnogo, objasniću zašto.

Frankie Wilde je DJ na Ibici. Jedan je od najboljih, najnadrogiranijih… Ima čak i svoj web site sa čitavom
neverovatnom pričom. Jedan od rekordera u količini narkotika koje je uzimao, kao i rekorder u nespavanju, počeo je da gluvi taman pred snimanje svog novog albuma. Da bi na kraju i ogluveo skroz. Načisto. Ali… Kako je onda uspeo tako gluv da snimi novi album? Eeeeee. Reći ću samo: ključ je u papučama, i ništa više. Ali ni to nije mnogo bitno. Bitno je kako se pomirio sa svojom gluvoćom i kako je na kraju nestao.

Googlajte Frankie Wildea i naići ćete na njegov web site. Čak i na njegove spotove na youtubeu. Frankie,
odaću vam tajnu, u stvari ne postoji. Postoji samo Pete Tong, koji je inače BBC-jev dj, dj na Ibici i producent
ovog filma. A Frankie je imaginarni spoj gomile dj-eva koje je Pete intervjuisao.

Film je dobio nagradu najboljeg filma na Toronto International Film Festival te neke godine kada je izašao i dok ga nisam odgledala, nisam mogla da zamislim zašto, pošto sam na web situ već pročitala čitavu priču. I šta? Pa ‘nako. I tu smo se našli. It’s all gone Pete Tong je film u kome je priča podređena glumi, forama, crnom humoru, bljak humoru, muzici, budalaštinama, semiologiji, apsurdu, glumi, glumi… sve u svemu - film ko stvoren za mene. Urađen u formi “mockumentaryija”, sa sve intervjuima sa menadžerom, drugim dj-evima, klerkovima izdavačke kuće…

Puritanci nek ne gledaju film.

Paul Kaye je neko koga treba gurati napred. Ima već dovoljno godina da bude poznat, ali iz nekog razloga i nije baš. Ovaj film je izneo sam na svojim leđima. Aj dobro, da ne budem nepravedna prema ostalima - skoro sam. Ako ga uskoro ne vidim u još nekom ovako dobrom filmu, pišem peticiju negde i nekome.

Film: Dirty Pretty Things
Rating: 8/10 cvetića

Jedan kolega je iz dana u dan pričao o ovom filmu, ubeđivao me da odgledam najbolji film ikad snimljen, ubeđivao me da je Odri Tutu najbolja glumica ikad, i kad sam odgledala film i došla i rekla mu “e odgledala sam film” on je rekao “koji film?” Tako i ja, da napišem što pre nešto o filmu dok nisam zaboravila o čemu se radi.

Ok, ja se sećam kako je bilo teško biti novi imigrant, ali nikada nisam bila politički, i ne u Londonu. I nisam se
nikada našla u tako teškim i bezizlaznim situacijama kao likovi u ovom filmu. Ili možda jesam ali mi to tada nije
izgledalo tako crno? Jesam li ja to optimista?! Enivejz, Nigerijac i Turkinja rade na crno u jednom hotelu u
Londonu i nekako sve kreće naopako kada on jednog dana nalazi ljudsko srce u wc šolji jedne sobe. Ima tu malo rupa u scenariju, mada nisam sigurna da li su namerne ili ne. Posle prve pojave Srceta u glavnoj ulozi, ono se malo
povlači u stranu, da bi isplivala socijalna priča o njihovim imigrantskim problemima koji se pojavljaju baš
neposredno posle Srceta. Zatim, malo meditiramo o njihovom prijateljstvu i nazirućoj platonskoj ljubavi. Zatim se
jedemo zbog problema u kojima su se našli zbog imigracionih vlasti i odvratnih starih imigranata. Deluje kao da im nema spasa. A onda Srce ponovo izlazi na pozornicu i rešava stvar. Srce kao superheroj, ili tako nekako. U stvari bubreg. Jer oni otkrivaju da se u hotelu u stvari vrši preprodaja bubrega. Prodaš svoj bubreg, dobiješ nešto sa cenovnika. Jedan bubreg košta: a) 10,000 funti b) engleski pasoš. A Nigerijac je nekad bio hirurg. A lošim momcima treba novi hirurg.

Potresno je, ljupko je u nekim momentima, tragično. Bilo je momenata kada sam osećala da bi mogla sada da ustanem i
podignem ustanak protiv ljudskog smrada. Neki smradovi su čak imali i ime, iz mog ličnog iskustva, ali ovde se ipak
radilo o konkretnoj vrsti smrada, kakve ja, na sreću, ipak nisam poznavala. I tako sam nekako došla do zaključka da
ovo jeste dobar film. Jer budi u tebi potrebu da se pokreneš i reaguješ. A onda, s druge strane, čitava situacija zbog koje bi da ustaješ je tako daleka i, iako realna, ono ipak nekako nedostupna običnim smrtnicima, da mi ta skupljena energija i nagon da dignem glas ostaje protraćena tu ispred televizora.

I onda je prošlo nekoliko dana, nekoliko nedelja i ja se sad mučim da se setim o čemu se radi.

Odri Tutu - jako dobra. Chiwetel Ejiofor - outstanding!

Film: Constant Gardener
Rating: 5/10 cvetića

Mislim, stvarno.

Nisam ni sumnjala da se Afrikanci ne koriste kao pokusni kunići. Ako je film trebalo da podigne na noge nekog ko to
još nije znao, da taj neko kaže a-ha, jel tako, e sad ću sve da vas pohvatam, onda ne bih rekla da je uspeo. Ako je
trebalo da izazove skandal, ne bih rekla, mada možda nisam u toku, možda je neko raskrinkan, možda je neko otišao u
zatvor zbog tog filma, možda se ružičasti slonovi sa roze krilima pentraju po drveću u mom dvorištu…

Ostaje mi da film posmatram isključivo kao film, a ne kao pokučaj menjanja sveta. I jedino što mogu da kažem je da
postoji jedan neverovatan momenat u filmu zbog koga sam imala neki tupi osećaj nemoći. To je onaj momenat kada lik
Ralfa Hejnsa želi da spasi malu sudansku devojčicu od nadolazećih bandita, ali pilot aviona kojim beži mu ne da da je uvede unutra, jer je to protiv protokola, kada on nudi sve pare koje ima pilotu, pilot uvređeno odbija, a onda sama devojčica kreće da trči nazad prema selu i svojoj neizvesnoj sudbini. Verovatno ne bih shvatila težinu scene da nisam u toku sa stanjem u Sudanu: sva deca po selima noću spavaju na kamari, u jednoj prostoriji, da bi ih tako zaštitili od bandi koje upadaju u sela da bi ih popljačkali, ali pre svega da bi odveli malu decu. Od te dece prave belo roblje, vojnike, sex slaves… A onda, dok sam gledala tu scenu stegnutog grla, pala mi je na pamet i jedna fotografija malog deteta, oko dve ili tri godine starog, koje čuči, a pored njega stoji lešinar i čeka da dete umre. Dete i njegova familija su krenuli na put dug nekoliko kilometara do vode, ali pošto je dete bilo najgladnije, najslabije i najsporije, porodica ga je ostavila kao kolateralnu štetu da hoda kako može i možda ih stigne, a možda umre usput. Onda je naišao taj fotograf, slikao ga, ostavio ga, i postao poznat zbog te fotografije. Onda je postao još poznatiji kada se ubio, jer detetu nije pomogao.

Mislim da Constant Gardener muze dosta ova dva fakta, ali da onaj ko nije upućen u sve to neće shvatiti paralelu i
steći uvid u težinu horora koju Afrikanci žive. Tu dakle, film gubi svoj smisao. Ipak, samo zbog podsećanja dobija
5 cvetića od mene, i ni zbog čega drugog.

A onda, takav šupalj scenario nisam skoro videla. Da li je neko objasnio zašto se njegova žena obrela na mestu svog
ubistva, onom istom dalekom, nenaseljenom, aligatorskom jezeru, gde je i on došao da umre? Lepo je sela u kola,
otišla kod onog doktora, ispričala se s njim, i onda svom vozaču rekla vozi me u sred ničega. I kako je to zadnje
famozno pismo, koje je čitano na Ralfovoj (puj puj daleko bilo) sahrani, došlo do bilo koga? Kako to da
dvadesetčetvorogodišnja devojka, tj. mlada žena, ima toliki ego, kako to da je iko uopšte uzima za ozbiljno? I
tako, imam još gomilu pitanja. U stvari nemam, baš me briga za odgovore.

Maskirati film o nepravdi koja se vrši u Africi u neku bljutavu ljubavnu priču, da bi bila lakše varljiva za
narodne mase, je travestija.