Slusajuci audio knjigu Committed, saznala sam za jednu drugu knjigu – The People’s Act of Love od James Meeka. Audio knjiga koju slusam je u mp3 formatu i slusam je iz dva razloga. Prvo, jer ne vidim dobro i moram da smanjim citanje. Drugo, jer sam na poslu i sa slusalicama u usima i pomeranjem misa po ekranu, kliktanjem s prozora na prozor, mogu da zavaram nekog da izgleda kao da radim i slusam muziku. Dakle knjiga u digitalnom formatu.
Odem na Chapterov web site da vidim da li lokalna knjizara ima The People’s Act of Love i ispostavi se da nema, ali je moguce kupiti knjigu u eBook formatu za $5.99. Knjigu mogu da citam na desktopu, na smartphonu, ili na nekom od postojecih eReadera.
Koliko bi mi zivot bio laksi kada bih mogla organizovano da kupujem eBooks, mislim se ja. U mom zivotu punom selidbi, uvek su najveci problem bile kutije s knjigama i citav plan oko selidbe se vrteo oko toga ko moze ili hoce da ih nosi. Jednu citavu godinu zivota sam provela ne kupujuci ni jednu jedinu knjigu zbog ocekivane selidbe u devetom mesecu trudnoce. I dok razmisljam tako da li bih ikada mogla antikvarni miris knjige, njihovu prostu prisutnost, osecanje da zivot ima smisla zbog cistog postojanja knjige na papiru da zamenim jednim eBook readerom, pade mi na pamet kako vec odavno ne kupujem cd-ove, kako vec odavno ne stampam fotografije, kako vec odavno ne iznajmljujem filmove vec ih downloadujem, kako ni jedno slovo mog pisanja nemam na papiru vec po kojekakvim serverima u Kini i gde sve ne. Kad bi se sutra desilo neko cudo i unistilo samo ljudska bica i hard drajvove, neka nova bica i civilizacije koje bi dosle posle nas, pod predpostavkom da im treba vekova da dostignu nas nivo tehnoloskog razvoja, bili bi ubedjeni da su na ovoj planeti ziveli neki ljudi, neka bica, koja nisu imala ni trunke individualnosti. Neki ljudi koji su se divili slikama nekolicine slikara, gradjevinama nekolicine graditelja, a svoj svakodnevni zivot provodili iskljucivo u potrazi za hranom i parama.
Niko ne bi znao o armiji citalaca koji posveceno citaju, podvlace, analiziraju i komentarisu knjige u svojim readerima i na svojim blogovima. Niti o armiji pisaca koji izdaju sami svoje knjige u eBook formatu jer je tako jevtinije, i koji se sastaju po forumima i web sajtovima napravljenih od pisaca za pisce da bi jedni drugima muzli novac. Niti bi ko znao o bataljonima muzicara koji sve svoje drze na cdovima, stickovima, hard drajvovima i myspaceu, sto je opet neki server negde u dalekoj Kini ili Indoneziji. Koliko bi milenijuma proslo pre nego sto bi ta nova civilizacija shvatila da je nekad postojalo nesto sto se zvalo “cloud computing” sto nam je olaksalo zivot ali nam je isto tako ubrzalo proces zaboravljanja?
Drzimo nam palceve da se tako nesto ne desi.
Al ajd sad uzmi pa isprintaj ovo ako smes, ako ti nije zao da ubijes jos jedno drvo koje nam vec fali iako je tu.
Ah neugodne su te dileme, da znaš. Stalo mi do drveća, i svaki put kad vidim neki eReader oke mi zasijaju od sreće, al’ opet mi isto tako drago kad uzmem knjigu u ruku… Možda nam je vreme da se vratimo klesanju u kamen, biće napornije, dugotrajnije, ali možda mudrije
Dugotrajno resenje, dobra ideja, al nije za poneti