Retko se desi da pravu knjigu dohvatim u pravo vreme, a kada se desi onda je držim i ne puštam. Strah me je da krenem da čitam nešto novo da ne bih zaboravila na blago koje sam upravo pronašla. Strah me je da će me neka nova knjiga skrenuti sa puta na koji me je ovo otkrovenje dovelo.
Otkrovenje ovog puta dolazi iz pera Pola Ostera i njegove Njujorške trilogije, tačnije isključivo od priče Ghosts. Nalazimo se u sledećoj situaciji: nas četvoro ljudi u svojim tridesetim godinama pravimo začarani krug.
1. Pol Oster je bio u svojim tridesetim kada je pisao knjigu, iako je sada u pedesetim
2. Njegov junak Blue je star tridesetak godina kada mu se čitav život ruši dok prati Blacka, u priči koja počinje 1946 i završava se 1947
3. Knjiga koju Black čita je Walden, koju je Hanry David Thoreau pisao kada je imao trideset godina, 1847, tačno sto godina ranije
4. Sa margina svog života ja ih sve posmatram, ove 2007, kada sam u svojim ranim tridesetim i kada je prvo što svakog jutra pomislim «kuda i kako dalje?».
Tako zaključani u bezvremenom prostoru, gde smo svi vršnjaci, iako neki nikada nisu postojali, a neki su umrli pre više od sto godina, sve nas muči isto egzistencijalno pitanje, ali još niko nije došao do rešenja. Sve je na meni.
Blue je detektiv koji jednog dana dobija zadatak da prati Blacka. Black po čitav dan piše u svom stanu i uglavnom ne radi skoro ništa drugo. Blue je dobio stan preko puta Blacka, nedeljno dobija ček za svoj rad, i bez razmišljanja napušta sav svoj dotadašnji život zbog tog – posla. Posao je dosadan. Posao je besmislen. On ne zna zašto i zbog koga to sve radi. Ništa mu nije jasno. Ali treba mu godina dana da postavi pitanje, da pokuša da dodje do nekog odgovora i ni jednog momenta se ne pita kako to da nije ranije. Kada je prihvatio posao nije javio verenici ništa o tome, nije joj se uopšte javio i nikada mu nije palo na pamet da bi ona mogla da nastavi život bez njega. Tek posle godinu dana, kada je video na ulici sa drugim muškarcem, shvata da je zbog besmislenog posla izgubio čitav život. I tek tada pokušava da sazna šta se u stvari dešava sa ovim slučajem. Mogao je to odmah, jer on je dobar detektiv. On se uspešno prerušava, on zna gde da počne istragu, on je dobar u svom poslu. Ali nije. Prihvatio je trenutno stanje bez pitanja i uljuljkao se u nepostojanje. Na svaku pomisao na moguću promenu preživljava blagu paniku. Gubeći lagano svoj život, on mašta o mogućem životu koji je zauvek izgubio svojim nedelovanjem: obično, jednostavno bivstvovanje kraj žene koju voli.
Njegov emotivni pomak je da Blue oseća bes kada sazna da ga je u stvari Black sam zaposlio. Black, koji po čitav dan samo piše i čita, potrebno mu je da ga neko posmatra i šalje izveštaje o tome svake nedelje da bi znao da je živ. Blue se od besa pomera preko sažaljenja do želje da pomogne nesrećnom čoveku, jer sada među njima više nema razlike, sada su jedan drugom odraz u ogledalu. Ali Black ne želi pomoć. On je svoj život napisao, završio, i više nema šta da traži ovde.
U toku godine koju su proveli zajedno posmatrajući se Black čita Waldena, i da bi mu se približio Blue počinje da ga čita, takođe. Ali Blue ne ume da čita pažljivo i propušta u toj knjizi nešto što bi moglo da mu promeni život. Ne znamo šta je tačno moglo da mu promeni život, ali ja volim da verujem da je ovo:
I sometimes wonder that we can be so frivolous, I may almost say, as to attend to the gross but somewhat foreign form of servitude called Negro Slavery, there are so many keen and subtle masters that enslave both North and South. It is hard to have a Southern overseer; it is worse to have a Northern one; but worst of all when you are the slave-driver of yourself. Talk of a divinity in man! Look at the teamster on the highway, wending to market by day or night; does any divinity stir within him? His highest duty to fodder and water his horses! What is his destiny to him compared with the shipping interests? Does not he drive for Squire Make-a-stir? How godlike, how immortal, is he? See how he cowers and sneaks, how vaguely all the day he fears, not being immortal nor divine, but the slave and prisoner of his own opinion of himself, a fame won by his own deeds. Public opinion is a weak tyrant compared with our own private opinion. What a man thinks of himself, that it is which determines, or rather indicates, his fate.
…
When we consider what, to use the words of the catechism, is the chief end of man, and what are the true necessaries and means of life, it appears as if men had deliberately chosen the common mode of living because they preferred it to any other. Yet they honestly think there is no choice left. But alert and healthy natures remember that the sun rose clear. It is never too late to give up our prejudices. No way of thinking or doing, however ancient, can be trusted without proof. What everybody echoes or in silence passes by as true to-day may turn out to be falsehood to-morrow, mere smoke of opinion, which some had trusted for a cloud that would sprinkle fertilizing rain on their fields. What old people say you cannot do, you try and find that you can. Old deeds for old people, and new deeds for new. Old people did not know enough once, perchance, to fetch fresh fuel to keep the fire a-going; new people put a little dry wood under a pot, and are whirled round the globe with the speed of birds, in a way to kill old people, as the phrase is. Age is no better, hardly so well, qualified for an instructor as youth, for it has not profited so much as it has lost. One may almost doubt if the wisest man has learned anything of absolute value by living. Practically, the old have no very important advice to give the young, their own experience has been so partial, and their lives have been such miserable failures, for private reasons, as they must believe; and it may be that they have some faith left which belies that experience, and they are only less young than they were. I have lived some thirty years on this planet, and I have yet to hear the first syllable of valuable or even earnest advice from my seniors. They have told me nothing, and probably cannot tell me anything to the purpose. Here is life, an experiment to a great extent untried by me; but it does not avail me that they have tried it. If I have any experience which I think valuable, I am sure to reflect that this my Mentors said nothing about.
Thoreau je u svojoj dvadeset I osmoj godini otišao da živi u šumi I tamo proveo dve godine, dva meseca I dva dana. Iako je čitav projekat bio daleko od isposništva (koliba u kojoj je živeo je bila nekih 3km udaljena od njegove porodične kuće I on je sve vreme održavao kontakt sa ljudima), ipak je uspeo da prouči povezanost čoveka I prirode I pre svega kontemplira o savremenom konzumerskom društvu. Koliko nam treba da bi živeli? A koliko više imamo? Da li smo zbog toga srećniji? Radije – robijemo svojoj imovini, koju stvaramo ne zato što nam je preko potrebna, već zato što će nas po njoj ceniti drugi, ali pre svega mi sami. Robujemo sami svojim predrasudama. Živimo svoj život po nekim tuđim aršinima.
Po svemu sudeći, Thoreau je imao time of his life u toj kolibi, ali je ipak napustio I vratio se kući, vratio se porodičnoj fabrici grafitnih olovki I čak se svesrdno trudio da je usavrši. Reklo bi se – prošla ga je kriza tridesetih I rešio je da prihvati život takav kakav je bez puno prenemaganja. On ipak nikad nije odustao od ideje boljeg sveta I nastavio je da piše I propoveda svoja viđenja. Jedan je od velikih uticaja na anarhistički pokret, s tim što im se krajnji cilj razlikuje: dok bi anarhisti da ruše, on bi da popravlja. Recimo da je vodio dva života. Onaj koji mora, da bi mogao da priušti onaj koji želi.
Kakve veze ima Blue sa svim tim? Blue je u stvari srećnik koji je dobio novu šansu, kome je igrom slučaja uništen onaj obični život koji je tako lako mogao da živi, ali mu se nije dalo. Blue nije ni svestan da treba da se zahvali Blacku na tome. Dobio je priliku da bude sam sa sobom, da se pozabavi svojim smislom, da se otrgne od dead end posla, da smisli šta će dalje, ali Blue je malo retardiran I ograničen svojim nepostojanjem I ne zna šta će sa svim tim prednostima. On I dalje mašta o običnom životu. Black je, however, tragična ličnost. Black je napustio običan život I napravio lošu odluku. Pisao je knjigu koju niko, osim Bluea, neće pročitati. I ostao nesrećan kako je bio I pre toga.
Da li mi sve ovo daje ideju šta bi mogao da bude odgovor na pitanje “Kuda I kako dalje?”. Ne, baš naprotiv. Razara me saznanje da odgovor ne postoji. Ali postoji jedan deo u Gospel of Thomas, zbirci Hristovih citata (koje je izgovorio u svojim ranim tridesetim), koji ide nešto ovako:
Pitali su ga: kako da budemo bolji vernici? Kako da postimo? Kako da se molimo?
A on je rekao: ne lažite same sebe, ili kako bi se to na engleskom adekvatnije reklo, jer je naglasak na istini, a ne na laži – be true to yourself, jer svaka laž ispliva na videlo.
U duhu Thoreaua moram da se složim: ne verujem starcima, verujem samo svojim vršnjacima, makar oni danas imali I sto godina ili bili već odavno mrtvi.
