Ima tacno godinu dana od kada sam zadnji put bila kuci. Mislim, “kuci”, ili kuci, nisam vise sigurna. Onamo odakle sam ponikla, bolje reci. Bilo mi je dosta svega ovde, nisam vise mogla da disem u braku, na poslu, medju prijateljima, pa sam spakovala kofere, trudni stomak i dete i otisla nazad u kucu mog detinjstva. U moju prvobitnu porodicu. Disfunkcionalnu i takvu kakva jeste, gde ti svi sole pamet, znaju bolje od tebe, gde ti kazu “ta tvoja Kanada” ko da sam je sama gazala, gde se vredjaju kad kritikujem Srbiju, gde me vole bez obzira sto me smatraju otudjenom i odakle se vratim sva srecna i puna zivota. Kad god odem docekaju me nove price iz sire familije: svako svaciju brigu vodi, svi misle to ne treba tako vec ovako, ovaj reko ovo a ne ono, pojma nema, kako su ovi mogli ovako, pazi ovog sto je ovo… Podsetim se zasto prija biti na tolikoj udaljenosti. A opet, to guranje nosa u tudje stvari, izbijanje tudjeg nosa iz svojih, to je ono uz sta sam odrasla, ono zbog cega sam se osecala kao deo neceg malo veceg. Zbog tog osecanja pripadnost svojoj siroj familiji, nisam nikad imala potrebu da se dokazujem i kao pripadnik neceg veceg. Zbog te moje velike, sveznajuce familije, vazda sam se ljutila kada naletim na nekog drugog ko se ponasa kao oni. A nije mi familija.
Glavni oslonci sve te gungule bili su dvoje matoraca, metuzalema takoreci. Prvo je zenski metuzalem oboleo u 93. godini i kada sam pre godinu dana otisla, glavni pokretac je bio pozdrav sa njom. I stvarno, umrla je letos. Ali drugi metuzalem, iako malo mladji od onog zenskog, tek u 86. godini zivota, je izgledao tako vitalan i zajeban ko uvek, opet me je zezao i nervirao ko i kad je imao samo 72. da mi nije ni palo na pamet da bi to mogao da bude zadnji put da vidim i njega. Sest meseci posle zenskog, umro je i muski metuzalem. I meni je to nekako palo teze. Nisam ocekivala, nije bio bolestan, samo je bio usamljen i star. Mama kaze moze biti da je srce polako otkazalo od starosti, a mozda i od tuge. Palo mi je tesko jer je bio jedini deda koji je bio uvek tu kad zatreba i koji me voleo kako se unuci samo vole, dok sam divnih baba imala na pretek. Jedini muskarac koga znam koji je bio dzentlmen, i da nije bilo njega, mislila bih da je homo balkanikus jedini moguci kalup za ljude oko mene.
Svi umiremo sami. I nana je umrla sama, iako je deda bio s njom. A deda je pogotovo umro sam, u bolnici, uplasen. Sutra cemo svi tako. Bitno je samo ne biti uplasen. Ali kako? Kako da ja uopste znam kako je coveku na samrti i da li se seca svega lepog ili samo onog propustenog? Sta ako je onaj zadnji fles u stvari fles zivota koji nismo ziveli, a mogli smo? I sta ako zbog toga, shvatajuci sta je propustio, covek umre u bolu i patnji? Ili je to samo boljka ovih mojih godina, ne i devedesetogodisnjaka koji su ostavili generacije iza sebe i odavno su rascistili sa svojim prioritetima? Ili s tim nikad ne raskrstis koliko god da si star? Imala sam toliko pitanja za njega, a i on je imao mnogo toga da kaze. Samo ne ono sto ga pitam, jer bio je malo nagluv, a nije hteo da prizna…
Nije strasno, ide se po redu (kuc kuc i puj puj). Odose oni, ali novi dolaze. Svi se nadaju da ce ostali za njima po redu. Ali ovo je cetvrta smrt u zadnjih sest meseci. Odlaze polako ljudi koji su definisali moje detinjstvo, a sa njim i moje detinjstvo polako nestaje, nemam vise pravo da ga spominjem, jer je sve manje ljudi koji ga se secaju. Umesto toga, radimo svi na srecnom detinjstvu neke nove dece. Odjednom me je uhvatila neka manija da svojoj deci moram da obezbedim sto vise vremena sa babama i dedama, tetkama i tecama, moram da im obezbedim uspomene i beskrajnu ljubav koja se tako dobija. U cemu je onda poenta biti ovako daleko?
